Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ovo je samo moj svijet...

Tko sam ja?! 17-godisnjakinja koja je ranim ulaskom u pubertet napokon otvorila oci i spoznala ovaj zajeban svijet...spoznala težinu ovog života...shvatila da je jedna mala jedinka sa nebesa gledana kao jedna skoro pa nevidiljiva točkica...znači,jedno ništa na ovom svijetu...doslovce nevidljiva...
prisiljena glumiti...smiješiti se...a iznutra tonuti...
moja malenkost->

something about me...

->ja sam/Ich bin/I am Andrea
(komuniciram na ta tri jezika pa...)
->Zagreb grad (priča sa zapadne strane)
->rockcve@gmail.com
->rodena sam u jednu tmurnu ponoc i 8 minuta u 3.mj.godine ´91.
->po horoskopu sam ribica
->sviram klavijature
->moji hobiji:
masiranje staraca (psihicki)
fotografija




(zimi) klizanje
izležavanje,izležavanje i samo izležavanje...
->profesionalno sam se bavila brdskim biciklizmom (koliko to god profesionalno bilo...:),al eto,uz srednju ništa ne ide:)

->mrzim:
1.svoju kosu
2."macho frajere"
3.narodnjake
4.dim cigareta
5.svoju sramežljivost
6.guste sokove
7.sve što muči prave žene (ovom tvrdnjom nisam izjavila da sam jedna od njih!:)
8.OVU USTANOVU
...

->ovisnica sam o JAMNICI (al doslovce,ovisnica)
->ne pušim,ne pijem nit se drogiram (jednostavno,ne privlači me ništa od toga...iako većina mladih redovito konzumira nešto od navedenog...i ak moram,podržavam to...)

->sve omiljeno:

->otok-VELI LOŠINJ!!! (kad ostarim,evo me tamo)

->naj koncerti-Coldplay live in Wien (24.9.2008),The Doors experience (Boogaloo,2006/2008),Parni valjak (20.12.2005.-30 godina,dom sportova)




->FILMOVI:Into the wild,Društvo mrtvih pjesnika,Prije svitanja,Taxi 3,Zelena milja,Dan poslije sutra,Renesansni čovjek,Dom na zemlji
->KNJIGE-Mi djeca s kolodvora ZOO , Umijeće ljubavi , Hi-Fi , Sretno dijete,Sofijin svijet
->IZREKE:
"Nismo na Zemlji kako bi bili sretni,ovdje smo kako bi
iskusili mnoge stvari!"

"ROCK mora mijenjati svijest mladih kako bi oni mogli
mijenjati stvarnost!"

"Ne moramo posjetiti ludnicu da bismo našli poremećene umove;
naš planet je duševna bolnica svemira."

"Budi vrlo pažljiv da ne izgubiš ono što osjećaš.Pazi,tvoje je hrana jednostavna i stvarna.Zalijevaj cvijeće koje ti raste pored puta dok vodiš
svoje vizije u raj a raj je u tvom umu"
-Jim Morrison-

"Čovjek u trenucima nesreće traži utjehu u tome što svoju tugu sjedinjuje s tugom drugih.
Čovjek ima veliku prednost što se ne može sresti sam sa sobom u mlađem izdanju."
Kundera (Šala)

petak, 08.08.2008.

Čovjek ima veliku prednost što se ne može sresti sam sa sobom u mlađem izdanju

Bio je to GO,kako to zovu u tvrtci u kojoj je radila tjedan prije.Sada je ležala na krevetu,s laptopom u krilu,pogledom prema slici koja visi u majčinoj sobi već 14 godina,a prikazuje jedno mala plavooko kovrčavo dijete sa osmijehom kojeg je očaravalo neznanje o svijetu okolo i osluškivala dječju viku koja joj već par dana para uši.Činilo joj se kao da je negdje daleko od svoje sobe,od svog grada,države,a ipak je bila blizu onome što joj je mamilo osmijeh na lice – Jadranskom moru.Još samo dva dana u rodnom gradu moje majke,rekla je s veselim izrazom lica.Ne mogu reći da nije voljela doći ovdje,osjetiti lijenost koja ju je tu obuzimala ali ova pustoš,jezik,narod,način života dovodili su je do očaja.Nikad nije mogla shvatiti zašto su tu ljudi primitivni,pa ipak je ovo Livno,gradić s velikom poviješću,gradić koji je vapio za trudom ali ljudi koji žive ovdje slijepo su koračali za svojim užicima.Tako je svagdje,većina bi rekla.Ona se ne bi složila.Stopostotna nezainteresiranost za oklop u kojem živiš nigdje nije za nju bila viđena,osim ovdje.Nikada nije izdržala više od pet dana,pa tako neće ni ove godine.Zatražila je zasluženi odmor,ali u svojoj zemlji,uz svoje more i nova istraživanja.Kompjuter,klima,radni stol uz stolove još pedesetak ljudi,zvuk kopirke,faksova…sav je taj stres željela potisnuti.Prvi put je radila s ciljem da napokon kupi ono što će joj pomoću u najdražem hobiju,fotografiji i nijedan dan joj nije bio težak.Pomislila je kako bi ovo lako moglo zamijeniti sjedenje u školskoj klupi ali nakon 15 radnih dana postalo joj je jasno kako taj posao negativno utječe na ljude.Osluškivala je oko sebe,privatne razgovore u prekovremene sate u kojima je i sama ostajala i žalila pojedince (a nije ih bilo malo).Tim ljudima vladao je stres,jedva da su imali privatni život,na godišnji odmor jedva da su planirali ići…Muževi i žene su ih doma čekali a oni su se opravdavali s rečenicom „Evo još pol h i stižem“.Nitko nije otišao.Derali su se sami na sebe kako su zaboravljivi,kako ne znaju riješit stvari…a tko bi i mogao sa deset sati uzastopnog rada…Sve je razumjela.Tada je želja koja je toliko puta bila iznesena pred njom imala smisla.Svi su se željeli vratiti u mladost.A ona je tu mladost upravo imala.I iskreno,nije znala što da s njome radi.Još uvijek je gledala u tu sliku ispred sebe,gledala u taj vlastiti osmijeh nekad davno.Digla se,uzela ogledalo,prislonila ga na zid uz sliku i osmjehnula.Pitala se kako bi bilo da ju netko sada fotografira i da ova dva osmijeha zauvijek ostanu na papiru.I dalje je gledala ogledalo,pa sliku,pa ogledalo i tako unedogled.Ovo djetinjstvo na zidu bilo je savršeno,vrtić,kuća,roditelji,život.Smijala se kao luda.Trčala je za godinama,jednom po jednom a osmijeh je sve više slabio.Došla je do ovog trenutka,ove godine,mjeseca,sata i sekunde u kojem je stajala ovdje i gledala svoj osmijeh u ogledalu.Mladost,pitala se?!Što li je tako sjajno?!Osmijeh je u ogledalu još uvijek postojao,i ne,nije bio lažan! ali…nije bio kao prije…Bila je sretna a ipak nije imala sve.Bila je sretna a ipak nije razumjela što li je tako lijepo u ovom trenutku da se svi žele vratiti u njega.
I dalje su je misli okruživale,misli i na njega,da,i on je trpio kao i muževi onih žena sa prekovremenim satima,jer i ona je bila teška.I ona je imala svoje prekovremene i borila se s njima.Zato je i bila kažnjena,mnogo puta.A sada je sjedila,patila sa svojim manama,i istovremeno miješala tugu i radost što je on predaleko,al opet na njenom najdražem mjestu,morskoj obali,s gitarom i zabavom.
A ona ovdje…u stranoj državi…s vikom s ulice…kašikom :) i sladoledom…mirisom koji joj je ostavio da misli na njega…nostalgijom…muzikom…osmijehom u ogledalu…još uvijek istim pitanjima i neistraženim odgovorima…Kunderovom „Šalom“ na krevetu,iscrtanu na svakoj drugoj stranici…fotoaparatom kojeg što prije želi zamjeniti…željom da još izdrži dva dana prije urona u ono što je smatrala svojim dugim domom (ipak je bila riba:) …i kovanicom koju joj je također ostavio jer mu donosi sreću…
I sada,ONA,bira glavu (ko u Batmanu:),baca tu kovanicu i čeka…s nadom da više neće raditi prekovremeno,s nadom da joj je sve oprošteno,s nadom da će dobiti odgovore na pitanja i s nadom da će mladost ipak izvući ono najbolje…



Glava!

ponedjeljak, 30.06.2008.

Depresija i moj put do sreće

Sjedila sam u rashlađenom apartmanu tog popodneva,sama s bolovima čekajući da napokon zapalimo prema Zagrebu.S hanutom u ruci i bocom mog najdražeg opijata tromo sam uzela daljinski i upalila tv.Telka pored mora,najveće sranje.Vrtim uzalud,0 bodova i napokon neko normalno lice i ženska spika.Okrenem na teletext i vidim - Direkt.Znala sam ga pogledati par puta i to je jedina emisija na ovoj našoj stvarno lošoj televiziji koja ima neko značenje i poruku.Shvatih,priča se vrti oko 2 osobe.Jedna je debela,rekla bih oko 45-45,s 2 piercinga,u sobici punoj stvari,bez kupaonice,bez vode.Socijalna pomoć od 600 kn,vesela "potrošena" mladost (na njoj se vidi),krivi brakovi,izgubljeno dijete...Druga je djevojka u kasnim dvadesetima sa dečkom,stanom,nezavršenim fakultetom-u čisto solidnom izdanju za razliku od osobe br.1.Pitala sam se kakvih problema ona ima.Ali jedna ih jednaka "bolest" povezuje-depresija.Kad sam shvatila o čemu se radi,glavu sam zabila u koljena,promjenila već ionako izmučen izraz lica i samo slušala njihove uzroke i posljedice tog očajnoj stanja.Polako sam se počela prepoznavati u toj djevojci i sjećati se tog perioda što često počnem ali se borim protiv tijeka.Kod nje se odjednom pojavio strah,strah od ljudi,fakulteta,osjećaj kad se osjećaš prejadno da nešto poduzmeš i prevelikom kukavicom da izvršiš samoubojstvo,osjećaj kada si utuviš u glavu da je tebi najgore,iako u okolini vidiš puno lošijih stvari,osjećaj kada osjećaš da si sam a oko tebe hrpa ljudi...Nju je ulovilo s 20 a mene sa 13.Mama je tvrdila da je to zbog rastave,ja da je upravo zbog nje.Vrtnja u krug.Izvana sam svima izgledala savršeno a u svom kutu se borila sama sa sobom.Uvijek sam bila „zrelija“,stara C. Koja samo misli na budućnost i čeka 18 misleći da će tada sve biti lako.E pa sad mi je ostalo još par mjeseci do 18 i znam da je,opširno gledajući sve isto.Još uvijek me zna uloviti al postoje druge stvari koje me sada ohrabruju a tada nisu.Da nastavim priču iz prošlosti....imala sam frustracije,strahove,nesanice zbog previše požrtvovane majke koja je odlaskom od tate postala nesvjesno najbrižnija majka.Mene je zapravo rastava spasila ali majka s velikim kriterijima me povukla u tu provaliju.Najveći strah,čiji su ostaci još prisutni bio je strah od škole i dolaska doma s neočekivanim ocijenama,zatim strah od povezanosti jer me netko vrlo rano uveo u „odrasli“ svijet i poslije toga sam bila uvjerena da ću cijeli život il biti sama il čekati ljeto da me netko primjeti i da uživam malo slobode.Sada to izgleda smiješno ali tada mi je sve bilo ozbiljno i stvarno.Znala sam satima plakati uvjeravajući se kako nikada neću biti sretna,da će sve biti samo gore i da neće biti izlaza.Desio se i trenutak,nakon pet dana samog svađanja i silne energije koju sam upotrebljavala kako bi izvršila sve kriterije (što naravno nije pomoglo,od preopterećenja i straha linija je samo padala) kada sam skoro napravila glupost.Spasio me upravo i uzrok mojih problema,na čemu sam joj danas zahvalna.Poslije tog trenutka sve je primilo malo svjetliju boju,samo malo.Borila sam se kako sam znala i koliko hrabrosti sam imala.A ono što je promjenilo Luku (iako smatram na malo lošije) promjenilo je i mene (ali na suprotan način).Ulazak na sv.Duh,dječje bolesti na plavim vratima,slikovnice i one kute koje smo oblačili da bi uopće mogli uć.I moji pogledi kroz malo stakalce na svakim vratima pokraj kojih sam prošla i jedno dugotrajno čekanje za posjet Luki uz majku koja je došla svojoj trogodišnjoj kćerki koja je prštala energijom i davila me da joj dam čokoladu iz vrećice koja je bila namjenjena Luki a bila je premala da bude svjesna da su male šanse da to ikada više pita.Imala je one gorzne podočnjake ispod očiju,ćelavu glavicu,jedva vidljive rukice i rak.Tada sam pobjegla.Rasplakala se u liftu kao nikada,stisnula stop i nije me bilo briga tko čeka.U tih 5 min. U mojoj glavi se sve izvrtilo i izašla sam iz lifta kao nova ja.Opet plačem ali oprostite,tu scenu s djevojčicom nikad neću zaboraviti.Nikad.
Ne znam da li je to jadno nevino dijete još živo al mene je spasilo.Nova ja,s još jednakim problemima i suzama ali svijesna svog stanja i s nadom u prelijepo sutra,bez ružnih pomisli i svođenjem krivnje na sebe.Od tog dana i sljedećeg ljeta ja sam napokon mogla reći da sam sretna.U dvije godine sam postala snažnija,počela sam voljeti i hvala trojici skoro pa muškaraca koji me se često sjete,kažu sva 3 još i vole (ok,jedan od njih mi je trenutno sve na svijetu i nema te riječi kojom bi opisala svoju drugu bolju polovicu ) ali voljeti s 17,18,19 možda nije za cijeli život!Imali smo svoje lijepe trenutke,oni su me promjenili,svaki je imao svoj način pristupa i svoje vrline i mane i na svemu sam ih zahvalna.Sitnice i velike stvari na policama i sjećanja su memorirana zauvijek.Znala sam griješiti i bila sam svjesna toga vračajući se u „staru fazu“ i svoj kut al uvijek kada sam rekla žao mi je to sam i mislila!
Prijatelji su također bili izvor uspjeha,i još dan danas me nasmijavaju svojim filozofijama u objašnjenju mene same ,a majka...Još uvijek me „muči“ i još se nije promjenila ( i teško da hoće),i još uvijek ponavlja kako nemam emocija i ljubavi prema drugima te da je ne volim zbog njenih njoj neshvatljivih grešaka,ali eto...volim ju,i svjesna sam njene velike brige,i znam da je sama i da nije lako,i da ćemo još puno toga proć ali imam vjeru u uspjeh.Ako sam prebrodila ono (kao i one dvije žene u emisiji) mogu i sve ostalo.
Dolje sam skinula simptome,pa ako se netko nađe u tome...krenite od umjetnosti:crtanja,glazbe,slikanja,bilo čega,to je najbolji početak...zatim tražite i djelite ljubav...il ako nema spasa pokupujte slatkiše,smognite hrabrosti otvoriti vrata iza kojih se krije stvarni pakao i unesite radosti u njihov svijet...bit ćete zahvalni sebi i njima...DRŽIM FIGE!

nedjelja, 08.06.2008.

Maybe this world is another planet's Hell...

Ja cijeli zivot sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi sol

I da nosim jednu davnu
nikad prezaljenu ljubav
tanku, dugacku cigaru
par mamuza od zlata
da sam Sejn

Zivot uz granicu je opasan i tvrd
jer moje ime ovdje
od sad znaci pravda
ja cujem pricu kako
za mnom sada jase smrt
dok jasem crven
pored vatri na rubu grada
to je Sejn

Ja cijeli zivot sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi skitnice na zapad

Dok zivim zivot koji nisam birao sam
o suhom vjetru s juga moja dusa sanja
ja cujem buku stada
vidim u daljini grad
a tanka slika jave postaje sve tanja

Ja znam da zivot na granici
je opasan i tvrd
al' moje ime ovdje
od sad znaci pravda

Na mome sivom konju
sada za mnom jase smrt
vodi me tamo
gdje me moja davna draga vec ceka

Izadji i bori se
u ovom gradu nema mjesta
za jednog od nas
izadji i bori se, ulica je prazna
ali s prozora motre na nas
izadji i bori se, uzecu ti zivot
ako ostanes uzimam ti cast, Sejn

srijeda, 14.05.2008.

Sve u životu nestaje poput sna

"Videći da stvarnost postaje sve težom a bez dovoljno snage da joj se suprostavi i bez nade da bi mogao utjecati na nju,on je bježao od te stvarnosti i njenih problema,predajući se sav obmanama;odbljescima stare slave,apstraktnim pitanjima morala,časti i ponosa,vjere i žrtve,sna,postojanja i smrti..."
"pokušat će nadići i sebe sama,da bi se,mnogo puta,izgubio u tami i na bespućima svojih misli i svojih predrasuda"
o de la Barci,jedinom piscu genijalcu od ulaska u srednju šk :) ... tko se ne bi našao u njemu ili njegovim rječima

po tome,cijeli život je jedna velika iluzija...



pa...od 3.3.:Cveksa je ušla u ralje života,napunila je 17 i mali strah je prekrio iščekivanje dugogodišnjo,al jbga,meni samo bitno da vozački sredim :) ; zaručila se :) ;napravila je sranje od najdražeg predmeta zbog toga što ju je ovaj pakao ubio u pojam,3 iz matiše,najveća ovogodišnja sramota ; čeka ljetooooooo,već 3 mjeseca sam na to misli:na Dylana,knjige,plivanje i muzikuuuuuu!!!!!

ponedjeljak, 03.03.2008.

Ništa nas ne smije iznenaditi

Sam pogled na Tomićevu knjigu te primami :)
Danas je bio buran dan iako sam se nadala da će bit prvi opuštajući ponedjeljak nakon dugo vremena.Samo su ocijene donosili,a onda je glupača rekla da za sutra pročitamo Držića i njegovog Dundicu.Kojih 150 stranica uz još jedan test samo tako.Mrzim kad kreteni od profesora ništa ne mogu prije vikenda reć nego nas masiraju.
A nešto malo prije tog objavila se vijest da je gospon savršeni,onaj "frend" za kojeg smo uvijek govorile da je savršen dečko,za poželjet (ok,nisam baš ja,al drugi jesu.al iskreno,i ja sam slušala priče i pričice o tome kako je on drugačiji i smatrala ga vrlo pozitivnom i romantičnom personom:D) prevario frendicu nakon pustog izjavljivanja velike ljubavi.Nije samo Ivanišević u modi:D...Da ne ja duljim sa svojom spikom i stavom jer bi to moglo povrijedit neke ljude koji znaju zalutat ovdje,ja ću samo prekopirat jedan problem tipičnog balkanskog muškarca koj je u tolikoj komi da traži pomoć još goreg (iako komičnijeg) macho mana koj masno zarađuje pare na kak ti,humoru u kojem pljuje muškarce (što ne kažem da je krivo,u svakom slučaju se ja slažem.al brlog je brlog) kako bi dobio popularnost ženskog nježnijeg svijeta.Pa eto striček Simo,dužna sam prenijeti tako VELKU stvar:

a jadan dečko em je kreten em je nepismen,nema mu pomoći...
i tipičan ženski komentar je bio "ma nabijem ja vas sve muške,....đubrad prokleta...a dok se vas prevari cvilite ko curice..još ste gori..i svi ste isti..." ili "od sutra sam lezba..." ...:D a jesmo carice...
na kažem ja da i žene to ne rade,sve je to u sličnom omjeru al ipak mislim da žene više pate.krhke biljke,da...:D
najbolje je da odete u exit i pogledate pas,žena,muškarac...da,kazalište,mnogi će samo odmahnut glavom...al uz ovakvu temu,prikaz funkcioniranja muškog i ženskog mozga te nadasve zanimljivo promatranje jednog psa koji izlaže ono što vidi...shvatit ćete da smo mi,žene znači i muškarci jednako komplicirani na svoj način.

p.s.velkhi,ako se ikad ovako što desi ni Balašević ispod prozora te neće spasit :D

subota, 02.02.2008.

"Ljubav je dijete slobode a nikada dijete dominacije"

ja se samo brzo javljam...i stavljam jednu stvar za mog umjetnika ...da,ja sam zaljubljena ko nikad,i imam 1 iz kemije,i mrzim ovu školu,i glava me boli,i moram čitat Don Kihota opet a neda mi se,i ja sam njegov Sancho Panza,i princeza,i lutka,ma i vještica...a on je moj svijet sada...:D

četvrtak, 10.01.2008.

"a oholost nekad suđena da bude vrlinom,splašnjava na očigled i smrdi nadaleko..."

trotjedna Azra faza...ne znam što se desilo,kaže Bobi jučer,pa ti to stalno vrtiš u zadnje vrijeme.Jednostavno imam vremena,3 sata dnevno da legenem na krevet i samo slušam.Rekoh,ne poznajem ih dovoljno da postanem fan,Cuf jučer zeza da sam upravo to postala,ali ja uzastopno opovrgavam.
Samo sam imala potrebu doslovce sve preslušat,i više puta da mi više stvari uđe u uho,da poželim u nekim razgovorima ubacit odgovarajući stih iz Štuline prevelike kolekcije.Kako bi moja mala 4-godišnja dušica rekla-navukla si se :D.
Čak sam zatražila Kad Miki kaže da se boji,film,i nakon dugo iščekivanja () u gaćicama sam istrčala u prizemlje do kaslića,al fala bogu,na pol puta sam pogledala dolje pa se naglo vratila:D i zatim doslovce preskočila sve stepenice u zgradi dok nisam izvadila žutu kuvertu.10090 Zagreba care.
Biografija pročitana,film odgledan,treba još samo knjigu nać...potrudila sam se odvojit vrijeme da saznam nešto više o tom idolu mnogih ljudi oko mene.Kao što sam jučer rekla u raspravi sa velikim fanom,Štula je stvarno glazbenik tog vremena,nitko ga nije mogao "prestić" al eto,ko čovjek obična umišljena svinja po meni :D.Ima puno teorija,puno intervjua (pogledala sam većinu),puno mišljenja,puno rasprava,ja sam samo malo lice koje nastoji proširiti svoju "glazbenu kulturu",naglo ću sve upit al ne znači da ću se svemu divit.Koje 2 godine (pasivnog) slušanja je dovoljno da se uoče neke stvari i stvarno mi je drago što sam postala blagi ovisnik.A još draže kad vidim da sve više ljudi vrti tu uživanciju za uši.Samo naprijed,ne odustajte kao što sam ja nekad davno (samo zbog jedne loše stvari).

Što se mene tiče ovih dana,ležim,jedem,spavam,nešto malo bordam (hvala Janjo što si išla samnom,najzabavniji vikend u posljednje vrijeme,unaprijedit ćemo mi taj frontside :D),slušam,i samo slušam satima muziku,upoznajem nove ljude,izašla sam na kave s ljudima il kojima već dugo vrijeme obećajem il koje rijetko vidim (uključujući bivšeg koj skoro da ne postane emo i sve polaže u nadu za povratkom...hmm).Iskreno,dosta mi je tih "popularnih" zagušljivih birceva,samo glava boli...U subotu me koljega vodi u neki novi,ako bude bolji od mog jučerašnjeg otkrića,bit će savršeno.Napokon neko novo mjesto za opuštanje od ove sranjske škole...od one druge mene...
"kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem"

I tako,hvala ovih dana 1.Bobiju najviše :D,2.Mirkecu,3.Cufu,4.Janji,5.Dini,6.Dunji i gospodični Morri,7.Toplakici,8.majci (ovo je još upitno :)...ima ih još al znat će oni,popis dug,a mene ekipa vodi na lignje,pa letimmmm

nedjelja, 16.12.2007.

da li znaš ovu pjesmu što poziva na ples,hajde dijete, okreni se

eh,eh,eh,otkud počet.U svakom slučaju najbolji vikend u mom životu,2 noći gušta za redom (fala mama što si me pustila,čudno za te:D).
Hladno pivo,petak 14.12.,Dom sportova,ja među njih 9999,ekipa fantastična (plus ljudi koje nisam dugoooo vidjela),garderobe nigdje (gadovi) al fala striček redar.E sad,atmosfera super,iako ono poganje smanjuje doživljaje al ok,dalo se preživit.Predgrupa-koma,ne volim te zagorce,nikako mi nisu sjeli.Rasvjeta fantastična,pogotovo ono s stropom:D.Mile-živ,bio dobar,stvarno je.Al velika,velika zamjerka je lista songova.Starih pjesama premalo,za mene ljubiteljicu njihovih starih stvari razočaravajuće.S ovog albuma meni je jedino skroz sjeo Supermen,i konbar je na putu al ostalo,niš posebno tako da...ostala sam pri tome da mi je na šalati bio veći gušt uz Utjehu kose,Buba švabe i ostatak...ni ljetni hit ni nema više ni politika nisu popravili sve to...premalo i gotovo...znači,sve 5 osim liste kojoj jedva jedvice dajem 3.i fala mom dragom Lukici što me dignuo par puta jer nisam niš vidjela:D.
Pozdrav Azri,15.12.,Boogaloo,broj ne mogu procijenit,al zato dob publike:14-60:D.Zajebala sam stvar u početku (što sam naravno skužila tek poslije u autu).Pisala sam sms-ove svojim dragim net koljegama-mrs.morri i bobiju:D i u napadu slučajno izbrisala svih,hmm,190 poruka u arhivi.Tako da,što je možda i bolje,ode cijela moja (ljubavna i općenita) prošlost u totalni zaborav.Jupi-jupi-jeee.Al ok,gospona sam zahvaljujući svjetioniku našla:D (i također upoznala savršenog autora neshvaćenog) a i gđicu Morri:D.Što se mene tiče,bilo je predobroooooo.Ova 3 komada koja su došla s nama su se skinula pa su nas odjenom curke opkolile,mislim ne nas dve,njih trojicu al bili smo skupa:D.Postava-savršena,pjesme-sve koje su trebale bit (plus crno bijeli svijet koj nema veze s temom,al nije bitno,mene ta stvar uvijek digne:D).Razbacivala sam se na sve strane,opet je A.viđena u drugom izdanju ko na Doorsima nekad davno.Kažu ljudi,ko bi reko,hehe.
Al eto vraga,opet ja kod ovih kaj pogaju,i dobila ja martom u već sjebani zglob tak da sam 10 min.jedva stajala od boli.Al tak mi i treba kad se ne znam pošteno sklonit.
Znači,omjer Azra 5:4 Pivo.Atmosfera na pivu super,koncert velik al ipak ostao u sjeni 2/3 Azre i gostiju.SVAKA ČAST!

fotić je u k.nemojte zamjerit,bitno da se čuje:D
Azra:




HP:

subota, 24.11.2007.

Što me spopalo?!

Ujutro sam odlučila,napast ću arhivu vlastitog bloga i preći cijelu prošlost,u sve ove 2 god. i 2 mjeseca.Iskreno,nakon polovice sam odustala,nakon 3 sata listanja (pametni bi rekli "na što ona gubi vrijeme").al nije mi žao jer sam se nasmijala,prisjetila.zanimljivo je kad se ta ladica otvara,a žalosno kad zapne...i detalji iz sjećanja nikako da izađu na vidjelo.
čitala sam i komentare,neki me stvarno nisu podnosili,mislim,potpis je bio "nepoznati" pa stvarno ne bih mogla reći tko je on/ona ili čak oni...to što je moja /ružna/ ličnost njima smetala,njihova je stvar i problem sve dok ih ne poznajem :).onda još neki "zreli" ljudi koje nisam poznavala,niti oni mene.bile su to samo priče iz ostalih,informacije saznate od drugih ljudi...a danas ih često viđam,znaju se nasmijat i reć "evo R.":D a ja samo okrenem leđa,iako stvarno ništa loše nisu napravili (ili -io,ovisi iz kojeg referentnog sustava gledaš:) jedan je dred,al i ekipa zna zauzet stol),samo više nisam ono dijete kojem je stalo do tuđih komentara i ispitivanja zrelosti.al što je,je,nasmijali su me...mogla bi isprintat to i fino uručit da se skupa smijemo :)...
ugl.da ne duljim,nije to loše napravit,zabavi čovjeka i pobliže mu prikaže da li se i koliko promjenio.
ja ću izdvojit zasad jedan davni post,kojim je dokazano da se sigurno u jednoj stvari nisam nimalo promjenila,filozofiranju :)
Postoji samo jedna priča koja se može ispričati.Sve ostalo samo su pokušaji da se do nje dopre...

Ponekad,kada poželim otvoriti oči to traje čitavu vječnost.Prestajem biti ovisnik vremena.Nastupaju trenuci sporosti.Tada je sve jasno.Tada imam dovoljno vremena da vidim stvari koje me okružuju,stvari koje inače ne uočavam,moglo bi se reći,stvari koje inače ne postoje.Nepogrešiva moć zapažanja...
Ponekad riječi dobivaju na značenju.Otvaram oči i prije nego ponovno trepnem mogla bih izgovoriti milijun riječi.Mogla bih ispričati svijet,kada bih samo znala o čemu da pričam…
Oh,znala bi,itekako bi znala…pričala bi o priči s prebrzim krajem (čitaj-životu).Pričala bi o stvarima koje su ga (mislim na život,ne na priču…)zajebale,poboljšale,usrećile,razočarale…
Pričala bi o ljudima (različitim naravno) koji su tako jednostavna a istodobno tako komplicirana bića…Pričala bi o glazbi (jedinom što me u potpunosti usrećuje) koja u nama stvara nešto što riječi ne mogu objasniti,nešto što izmiče i opire se našim najiskrenijim pokušajima da to izbacimo iz sebe;o najboljem dijelu našeg bića,onom najbogatijem,najprljavijem i najčudnovatijem…Pričala bi o ljubavi,o stanju u kojem čovjek vidi stvari onakve kakve nisu(Nietzsche),o vječnoj ljubavi koja postoji samo onda kada je nemoguća(Camus)…pričala bi ja o mnogočemu…uspjehu,sreći,tuzi,dobročinstvu,razočaranjima,življenju i umiranju…al trebalo bi mi sto života da jednom,napokon,zadovoljna svim u potpunosti izrečenim,ušutim…

subota, 17.11.2007.

"Nastojim se svemu smijati i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati"

sad će ispast da sam opet depresivna al ne,sada sam totalno drugačija.Neki dan sam napisala ovo "smeće" uz moje najgore raspoloženje,osjećaj da sam sama na svijetu,ona mala jedinka što je opisana na početku box-a s lijeve strane...tada za mene ništa ne postoji osim osjećaja da želim neprimjetno nestati...i onda dođe osoba koja se čini sasvim običnom,kao da ništa neće promjeniti...al začudim se,vidim,primjetila me,želi razgovarati samnom,pitam se hoće li znati odgovore na neka moja pitanja...i te riječi postaju nada...te riječi počinjem slijediti i danas,jutarnjim buđenjem i onim savjetom "ustani se 5 min ranije,sjedni,zatvori oči,skoncentriraj se samo na sebe i svoje želje za današnji dan,reci,ne želim danas biti sama,budi uz mene...".Znam,vjera je težak pojam i suviše neshvatljiva ili odbojna tema ljudima.Istina,i ja često ne shvaćam zašto posustajem u vjerovanju,zašto nema odgovora na moja pitanja,zašto Crkva postupa tako i tako (na meni bolestan ili nenormalan način),zašto,ako ima Boga,ima toliko ratova i zla i svega negativnog?!
Ali,kada jedan poseban čovjek priča o nečemu što mi napokon ima smisla,i što me na neobjašnjivi način jača,stvarno znam da nemam za čime žalit i biti nesretna,jer samo trebam osluškivati i znat ću da Je ovdje.
ok,možda sam pretjerala malo,ovo nisu teme za blogove,ili ti na kem.način,otvoreni sustav,tu je ipak potreban zatvoreni jer se tek ona čovjek prepusti temi.Stvar je u tome što sam imala potrebu napisat svoju promjenu,svoje gledanja svijeta u 2 sasvim drugačija dana.
E sad,kako ste vi to vidjeli,vaša je stvar.Složit ću se s pozitivcima,s negativcima neću što ne znači da neću poštovat i njihovo mišljenje.Svatko je drugačiji,svi živimo po svojim uvjerenjima,al pitanje je,hoćemo li ikad saznati da li smo bili u pravu!

Taize-putujemo u Ženevu

srijeda, 31.10.2007.

neće ostati ništa osim sjećanja...

Sretno dijete po 100.put.Ovaj put napokon spržen i uvijek uz mene (ja sam sada sretnooo dijete).Ovaj put sam imala vremena pogledat i cijeli bonus do kraja.I vražju premijeru,uvijek preskakanu misleći kako sigurno nije niš posebno.I kraj Azre...
Ono platno i onaj stroj za vrtnju tih vrpca (ubi me ak se sjetim kak se to zove).Ajme,plačem...već...Dnevna soba,stari (kao student je vrtio filmove i sve je to nekako ostalo) uz tu napravu,velike platno pričvršćeno za ona sranja iznad zavjesa,i ja tako mala ispred svega toga.k vragu,da se bar mogu sjetit kolko mi je god.bilo...
Sad stvarno opako suze klize.Jedna scena u bonusu,točnije "kraju Azre" me 1.put podsjetila na te trenutke,nikad prije nisam imala sjećanje na to.I sad ovo...

...

Obavila sam poziv,nazvala sam tatu,po 1.put nakon bakine smrti čuo me kako plačem.Odmah,što je bilo,što se desilo..."Ok,tata,smiri se!" rekla sam."Samo sam te htjela pitat,sjećaš se onih dana prije onih tužnijih,onih dana prije onih kritičnih vremena.Tata (pojačane suze),ono platno i tvoje prikazivanje filmova.Želim znati što sam sve gledala".zbunjena tišina s druge strane."Gdje si se sad toga sjetila,pa znaš ti kad je to bilo?!"."tata,pokušaj se sjetiti"."Ma puštao sam ti neke filmove,ne sjećam se,i koncerte,tj.djelove Azre,i Filma,da,bio je Film i još nešto,ajme k vragu,ne sjećam se Andrea"."Ok,pokušavam samo složiti sliku,imam cijelo sjećanje osim zbivanja na platnu.Jesam li bila tada sretna?!".opet tišina..."Naravno da jesi,više smijeha,igre,slob.vremena.Eh,tada nisi znala za obveze.Sjećam se da si voljela petljat oko tih vrpca i smijat se kad si nešto zeznula i zn..."."Ok,hvala.Moram ić" i sklopim slušalicu.
Kao što ćelavi poslije fotografija u bonusu kaže "Ali ta sjećanja ti ostaju da vidiš kako si jedan dio svog života dobro se proveo.Ja sam studirao čak redovno,čak sam uspio faks završit,nisam živio s roditeljima,tulumario sam,u to doba sam najviše cura poševio,naputovao se najviše.Sve je to bilo intezivno.I zato sam ja danas sretniji,zadovoljniji,smireniji i bogatiji čovjek"...ja se tako sjećam tog perioda...i ja želim da bar jednom kad ostarim osjetim to što on osjeća...što prvenstveno podrazumijeva želju da i napokon osjetim tu njegovu mladost...

ponedjeljak, 08.10.2007.

Savjest je uklonjena i lice nameće svoju hladnu,znatiželjnu,silovitu i zagonetnu prisutnost.

subota, 22.09.2007.

Sve se u svijetu slomilo,samo još tišina ostaje.

Tko ništa ne zna,ništa i ne voli.
Tko ništa ne može,ništa i ne razumije.
Tko ništa ne razumije,bezvrijedan je.
Ali onaj tko razumije,taj i voli,opaža,vidi...
Što je nečemu pridodano veće znanje,
veća je i ljubav...

ponedjeljak, 27.08.2007.

"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati"

Listam "Trening za umiranje",biografiju Hladnog piva,čisto iz dosade...prekidam na polovici,postaje dosadna,sve što me trebalo vratiti u prošlost bilo je na početku...slike mojih sjećanja su nestale...
Naime,povezanost početaka HP-a,djetinjstva nekih bivših i sadašnjih članova i mene,mog djetinjstva su slike dvaju kvartova.Svi smo nekako počeli ondje,isprepleteno srećom i tugom ali nikad zaboravljeno...Oni su "nastali" kod raspela,"granice" Gajnica i Stenjevca a moj identitet je izgrađen kojih 200 metara dalje.
Čitate knjigu i zbunjuje vas činjenica da vam se slike svih spominjanih mjesta neprestano vrte u glavi i da su i neke vaše nepodopštine povezane s njima.Istina,razlika njihovog tinejdžerstva i mog dolaska na svijet i jedan stančić u Stenjevcu je kojih 12 godina ( ne držite me za riječ),al ta mjesta se nisu promjenila.Možda su neka imena promjenjena ali to ni nije važno.Jedino je važan taj osjećaj u kojem ste malim djelom povezani uz cijelu tu spiku.
I ta Miletova škola stranih jezika uz koju je i preživio taj početak...i ja sam još dan danas u njoj.istina,Miletova vika i savršen njemački se više ne čuju iz susjedne prostorije (sad od glazbe živi) ali to mjesto još postoji nakon svih ovih godina.Jbga,bez patnje nema sućuti...
Moj život povezan uz sve ovo...ta tri kvarta (svi spomenuti u knjizi) zapadnog dijela lipog nam grada...Sa Svetog Duha gdje sam jedva preživjela donesena sam u Bolničku,carsku ulicu mog kvarta.Mama je živjela ovdje još od faksa,kad je došla u Zg.Ali,tata iako su bili u braku,odbijao je doć živjet tu jer se nije mogao odvojit od moje bake(al redovito je dolazio).Nikad to nisam shvaćala,ne shvaćam to ni dan danas...al uvijek su punice krive pa...Unatoč tome,imala sam lijepo djetinjstvo,parkić do zgrade,hrpu klinaca iz susjednih zgrada,ljeta s oba roditelja...onda se ujak odlučio doselit tu iz Njemačke pa smo stara i ja otišle u Podsused starom i baki.Tamo su me upisali u (najljepši) vrtić u kojem je sve zapravo ostalo.Moj najljepši dio djetinjstva koji se nikada neće promjeniti.Odnos između stare i bake se pogoršao,a pošto je stari više bio uz majku nego uz mamu (kako bi frend rekao-VELIKA GREŠKA! ) sve je otišlo...k vragu...pa i taj moj kasni upis u šk,sa 7 i pol...1.razred sam upisala u Podsusedu i sjećam je se kao najgore god.u mom životu.Dijete koje nije sretno a premalo je da nešto poduzme.Stara je odlučila otići nakon svega i našla je stančić u Gajnicama do nebodera.Taj kvart nikad nisam voljela,pa zahvaljujem nebesima što je našla novi,i to opet u Stenjevcu al s najljepše moguće strane (Putine su uvijek bile mjesto gdje bi ostala da sam mogla birati).Tu sam došla u 2.raz.,u školu na čijem sam se igralištu uvijek igrala ko klinka.Sve mi je tada bilo čudno.Bilo je to napokon mirnije vrijeme,vrijeme moje velike samostalnosti.Bila sam najstarija u razredu ali nije to ono što me tada činilo zrelijom od drugih,već ono što sam prošla.I onda je našla stan s druge strane kvarta,preko pruge,ovaj put ga je kupila (još sam danas uvjerena da je to zbog ove proklete gimnazije koja mi je doslovce preblizu.ko da je znala da će me uspjeti nagovoriti).Tu sam se osjećala najusamljenije nego ikad.Kvart pun mladih parova s klincima (još je i dan danas takav:D) al srećom,da nema jedne kuće tu u blizini (znat će ona na kog mislim) ne znam kako bi preživjela ovdje.danas sam još uvijek tu,nedostaju mi svi oni klinci s druge strane,ona ogromna livada,al jbga,već sam "velika" (sad će se neki smijat jer će odmah zabrijat da sam na visinu pomislila) i dovoljna mi je moja soba i neke osobe u blizini bez kojih ponekad ne mogu.(Još se uvijek tješim da ću s 18 odletit nekamo,brzo će to,jel Mirko?!).Prošla sam kroz 3 susjedna kvarta i ponovno sam ovdje,iako sam tu promjenila 3 boravišta (koja grozna riječ).Meni je bitno da se nisam previše udaljila,kao i nekima iz HP-a koji su rekli da bi zauvijek ostali na ovim prostorima,jer zapad je zapad...
Starci su još tu,na istim mjestima,jedva da se pozdrave al meni je savršeno,upravo zato što je stari uvijek tu kad ga trebam,još se brine...zaboravila sam sve loše,preživjela sam unatoč nekim mojim sranjima poslije ružnih stanja,ima posljedica al trudim se da ostanu negdje iza s mojim odrastanjem.Kao i sva patnja u koju sam se zaplela kao dijete...

Priča je ispričana,možda zbog Malog princa,možda što sam ovo još prije napisala pa nisam imala hrabrosti proživjeti ponovno to...

"Čovjek se odonda do danas nije mnogo promjenio,što mu je danas,možda više nego prije,potrebno da se vraća na vlastiti izvor,u daleko i davno djetinjstvo,u kojemu je mala,radoznala i začuđena dječja duša otrkivala svijet i bila najbliža sebi i životu..."

Mali princ

srijeda, 01.08.2007.

Žalosno je kako zbog malih i nevažnih stvari poput knjiga i časopisa radimo greške,na kakav nas to život pokušavaju navući?!:(

Opet moje ljetovanje na dva najljepša mjesta već drugu godinu zaredom.Podgora i Veli Lošinj-raj na Zemlji.Ovo ljeto sam uz tu uživanciju uvrstila BIH...zbog vjenčanja u Širokom što sam naravno iskoristila za posjet Mostaru i Sarajevu (tamo gdje je sve počelo,"kad je rock bio mlad")...
Vjenčanje...7.7,neki ka najsretniji dan u Bog zna čemu...i peh,pozvana na dva vjenčanja,al moralo se na ono čija je pozivnica prije stigla...Moram li napomenuti da je to u mojih 16 i skoro po godina prvo vjenačnje :D.Kao mala sam bila luda za vjenčanjima.Obavezno sam visila ispred Crkve subotom i divila se svemu što vidim.I zato sam uvijek "patila",tolko rodbine a niko ne zove.I stignu 2 na isti dan...peh...
Ugl.to jutro otišli smo do Kili manđara (u Tarikovom prijevodu Širokog brijega:D),i od 12 je već počela "zabava".Prvo mladoženji na "gozbu",pa s njim po mladu koja je u selu udaljenom kojih sat i po,pa tamo opet hrana,pa u Crkvu,pa natrag kroz njeno selo kako bi svi vidjeli da se ona udala,pa s njom mladoženji natrag (još kojih sat i po) kako bi ju prenijeo preko praga (opet hrana) i onda u restać koj je na pola puta do mladenke.Znači,od 12 do 6 ujutro bili u pogonu.Vozili se i jeli većinu vremena.I onda zabava,glazba,u početku sam već mislila aj,ove dvije stvari mogu preživjet (bila je ona neka "lijepo je biti nekome nešto,lijepo je biti tebi sve..." i Hrvatska himna:D) al kad su raspištoljili...narodnjaci od 11 do 6...oko 00:00 moji snovi o vjenčanjima su završeni,prošlost:D...svi čagaju,rulja zna stvari,jedino ja ko debil sjedim na stolici i buljim u prazno.Odjednom dvadesetak ljudi oko mene,ja blijedo gledam a oni me doslovce nose na podij.Ja popustim na pol puta,spuste mi i šturka van:D.tako da sam od 3 do 6 provela vani smrzavajući se uz površnu kolekciju Azre na mobitelu.Poslije se pol ljudi ljutilo na mene,mislim da sam istračana kao najgora osoba na tom vjenčanju al ljudi moji,MENI SE TO GADILO.OD 8.7. u 00:00 SLUŽBENO MRZIM VJENČANJA!!!!!!Uz to i Hercegovačke običaje poput bacanja čaša kad svi živi nazdrave,to vozikanje cijeli dan,prek praga,pa toliko pršuta i janjetine i krumpira...užas...nikad više...
naime,par dana poslije toga sam saznala da je ovo vjenčanje u Zg-u bilo fenomenalno i da sam ja jedino falila jer je bila rockerska svadba (frajer je bajker:D).i sad...KOJ JE MENI VRAG BIO?!
MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM,MRZIM VJENČANJA!

Sljedećih mjesec dana trunem u Zg-u,mogla sam zaradit 6000 kn al lijenoj meni se ne šljaka 10 h dnevno na Žitnjaku (iako je satnica previsoka:D),spremam se ponovit riječi iz latinskog,jednadžbe iz kemije (mislim,sam trebam tu hrabrost da otvorim ta sranja),čitam non stop,zajebavam se s onima koji isto trule tu (Dunjči,napokon se vidjeli...mislila sam da ću s vas dvije i mojim dotičnim na šok terapiju poslije),provlačim kroz Melin,iz Melina 2 puta tjedno (to mi je najveći mogući broj samo da bi udovoljila nekim ljudima...od 1.9.više ni prismrdit onom mjestu,kak bi crna lepota rekla "kvazi dece alternativaca") samo zato što je Zvuk na godišnjem...moram se počet valjat po drugim bircevima,dosta mi je ovog (vrti se oni stihovi u glavi "Ne,to nisam ja")...Ja sam već odrasla,imam 16,svi kažu "preozbiljna za svoje god",prijateljica koja pati jer njena prijateljica misli da je trudna a prijateljica br.1 (tj.ja:D) je fino davala savjete a prijateljica (br.2) je oblakasta i neće da sluša (glava me boli od ovog:D),brinem se za druge (htjedoh samo reć:D) i učim na njihovim greškama (što je ono najbolje od svega,"ne uči na vlastitim"),prvi put uživam u nekim stvarima i prvi put mi je mučno od nekih stvari...i da,nisam lijepa (al mi na očima zavide:D),to što sam prošla s pet u Lucijanki NE ZNAČI da sam pametna (zašto me ljudi tak čudno gledaju?!),dosađujem se u životu i šizim 70 posto vremena...i da,filozof sam,i hoću na arhitekturu iako sam ziher da neću upast,i visim nad knjigama koje su zapravo sranje i koje me "pokušavaju naučiti"nečemu novome a ja to bolesno slijedim i radim greške (jedna od većih se desila danas)...al jbga,to je život,to sam ja bez trunke samopouzdanja i niko me u ništa ne može uvjerit jer imam malo prisustvo one najgore mane-tvrdoglavosti...samo je bitno da sam ovdje (zamišljam život u ritmu muzike za ples:D),da ima ljudi koji me prihvaćaju,cijene i vole i to je sve (malo) što meni treba...
ponosno skromna ja
p.s.ko je jebeni Corto Maltese koj muda nema?!

Veli Lošinj u predvečer

veselje na putu:D (kad crna lepota dođe počet će hvalit ovu fotku:D)

ja na plaži i navečer

na Mostarskom mostu

umjetnosti malo:D(zašto mi nemamo ovakvih birceva?!:D)

četvrtak, 05.07.2007.

Budimo nemogući - tražimo realno...

Jučer ujutro sam se probudila loše volje (ništa novo:D) i onda je još kao dodatak krenulo starino kukanje kako se oblačim,zašto sam tako prokleto lijena...kako tako fina gospođa može brdo psovki u jednoj rečenici sročiti...užas...
I šta mi preostaje?!Zatvorit se u sobu i navit za utjehu:

...
Tako je i bilo,dan je bio savršen...Mary i ja skovale plan,otišle do grada i onda svaka na svoju stranu...znala sam da trebaju bit sami pa sam se i sama vratila doma (hmm,ne baš sama:D)...večer sam provela u Melinu,ponašala se doslovce nekulturno al nije me (nas) bilo briga...kako bi on rekao "U Melinu ništa nije kulturno"...nježan je,prokleto je nježan...obožavam to...i škakljanje trepavicama...protrnem
Kiša je malo promjenila planove,tako da nije bilo pogleda na Zagreb s krova jednog vrtića ispod Sljemena al nema veze...bit će jednom...
Stvarno uživam u zadnje vrijeme u društvu,i još sad šk nema...fantastično...izvukla sam tu prokletu peticu,što je olakšalo stvari doma,svi zadovoljni...
Ova me 2 mjeseca spase...svake godine...kažu da sam histerična kad je škola u pitanju,stalno u grču,svi kukaju a ja nikako da se opustim...i onda poludim za ovo vrijeme...kao osjećaj slobode...leta u zraku...gledaš ispod sebe,smiješ se i biraš smjer u nepoznato...
Ah,možda ću jednom otkriti to mjesto gdje je sve savršeno i jednostavno,odletjeti?!
p.s.ko zna,možda izume nešto do tad...

srijeda, 20.06.2007.

Zivot ne treba shvatiti preozbiljno, uostalom tko se ziv iz njega izvukao?!

Bio je ok dan,jučer...prof.iz kemije mi je zaključila 4 (što znači,još danas rješit inficu,i s 5 prolazim,uh veselja:)),nije bilo glavobolje,isprobavala štikle za prvo vjenčanje (naravno da ne mislim to kupit,strašno),zezala se s frendicom i profom,dobila diplomu jer sam položila eng...i poslije,hodamo frendica i ja a kad ono poruka:"Znam da si rijetko u Zvuku al samo da ti javim,Marin je poginuo".Dignem glavu,zašutim,pogodilo me je iako sam s dečkom jednom pričala kad nas je upoznao...al znala sam da frendica sa ostalim curama visi prije šk uvijek tamo..."Koka,konobar iz Zvuka,onaj Marin je poginuo".Ona se nasmije i kaže "Aj C.šuti,da ziher".Ja pokažem poruku a njoj se izraz lica naglo promjeni.Hitro zove cure,nitko još ne zna,svi počnu plakat."C.saznaj kako.odmah".Pošaljem mu poruku,nikako se ne javlja a onda me nazove.Nisam ga nikad takvog čula,već sam se i ja bila prepala.Naime,pokupio ga kamion na pješačkom dok se bajkom vozio prema Zvuku...kaže i počne plakat.Kako reagirati kad s druge strane čuješ dečka koji plače?!Nisam znala šta bi,i rekoh,smiri se,molim te,bok.Znam da je i on ovih godina polovicu svakodnevnica provodio tamo,noću-danju...sprijateljio se sa svima njima,znao je pričat o njemu...
u tom trenutku sam zastala,do mene Koka s tužnim izrazom lica,preko mobitela se čuju jecaji...a ne znaš kako ih smiriti,što poduzeti...žalosno...
Nisam mogla zaspati,sjetih se onog tatinog poziva,jedinog sprovoda na kojem sam bila,i to na onom uzvišenju...sjetih se i one kazete koja je još uvijek u ladici,a ne usudimo se pogledati ju već 2 god...
Osobe k vragu odlaze,to tako ide...samo najgore je kad ovakvim sranjem svijet napuste mladi...i ne prožive bar onaj mali dio najboljeg što život pruža...
kao da i nisu živjeli,već bili samo prolaznici...

srijeda, 30.05.2007.

Tajna očajnika je u tome što ima previše slobodnog vremena da razmišlja o tome da li je sretan ili nije...

Zapostavila sam mnogo stvari,pa i svoj blog...ne znam,ponekad mi se čini da naglo počinjem stariti,vrijeme posvećivati nekim drugim stvarima,u svakoj sekundi tražim ono malo vremena samo za sebe...ah jbga,ni to ne nađem...
samnom se ne događa ništa novo...preživljavam zadnje dane,preznojavam se i jedva čekam onu slobodu,ulazak u knjižnicu,hrpu knjiga koje nisam cijelu god.prelistala (žalosno je kako napustih sve hobije zbog ove vražje škole...predala sam se...sram me) i slušalice na ušima...
svijet mi se vrti oko 2 tipa,ali nažlost,oba su pripala nekoj drugoj osobi...ne,nisam ljubomorna,ili možda ogorčena...ionako znam da ne bi bila primjećena,ali ona...ona je savršena,stvarno je...i ne želim smetati...živjet ću u snovima,spremna sam na to...ljubav do sebe imam,žao mi je što ju ne mogu uzvratiti...nema tog tajnog napitka...željela bi da ga netko zna spraviti,ali nažalost...Sorry
(Pokušavam u sebi posložiti stvari
Ali ne znam da l' im je mjesto u srcu il' glavi.)
Koncerti su opet tu,na Pivu je bilo savršeno,svaka čast Mili i ekipi,hvala za Utjehu kose,Ljetni hit i Supermena,uslišao si Mile molitve :)...čeka se Rokaj fest,bit će dobro i ovo ljeto...

malo sam umorna,nemojte zamjeriti...još sam ovdje,kolko se bojim ostati,tako me strah i otići...:)
pusa svima

nedjelja, 20.05.2007.

...

Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja,nije razumno tugovati kad mu dođe kraj...

Još sam tu...

subota, 05.05.2007.

Teško je živjeti u sadašnjosti.Osjećam se kao da mi je određeno da budem nezadovoljna sa svime.Ali željeti...želja je pogosnko gorivo života...

Oni koji se sjećaju nekih mojih postova (iako je tih,“starih posjetitelja“ ostalo premalo...),sjetit će se i ovog naslova (ili je možda bio početak nekog posta,ne sjećam se...).
Napisala sam ga kad sam pogledala jedan film,2.dio mog najdražeg filma...Danas sam kod ujaka našla ta dva filma,zavalila se u krevet i pogledala oba za redom.
Ne znam koj mi je vrag bio,lupi te ta filozofsko-ljubavna spika i skameniš se od uživancije :)..
Jebeno volim ta 2 filma,ženska me u nekim slučajevima podsjeća na mene,iako ja nisam toliko izravna...užas...
Ajme,postat ću prenostalgična ak nastavim,a,vjerujte mi,ne želite to čut :)...

Moram učit,stvarno moram učit,a ne znam kako se prisiliti...ovaj komp je sranje,msn je još veće,vrijeme leti ko ludo,misliš,stići ćeš,još malo,još malo...
Ajme užas...HVALA MAMA NA INTERNETU,al nemoj se ljutit,sama si me ugrozila :)...

Znači,škola,najgore od svega...ljubav...ma k vragu,ljubavi nema...sjedim jučer u Zvuku kod pikada,na onoj drvenoj povišenoj stolici,gledam tu stariju ekipu,njega kako baca te (kak se to k vragu zove) strelice?!,u pauzama me škaklja jel zna da to mrzim,branim nekog frajera kojeg on naziva emo (ni sama ne znajuć zašto),dečko mi se zahvaljuje (osjećam se sigurno tamo zato što je jedino taj mali crni mojih godina,očito sam zato na toj strani) i on onda ode (iz zezancije) kao da se ljuti a jedino mišljenje u mojoj glavi je „Zašto mi to uopće ne smeta?!Što ja radim ovdje?!oko mene hrpa ljudi što možda vrti iste stvari kao ja,ali ja ne pripadam ovdje.Ne pripadam možda ovoj situaciji,ovaj čovjek je do mene samo prolazan,kao i svi oni koji me vole,koji su me voljeli,i koje sam napustila.Zar je to jedan kraj,zapravo,1.put kraj,onoga što je i počelo,al bez većih osnova?!Prvi kraj mog prvog iskušenja“.
I onda me zagrli,a ja kao da na taj trenutak zaboravim,samo mali trenutak,a kad se misli vrate,boje se izaći iz mene...
MERDE!!!

nedjelja, 22.04.2007.

Moj grijeh,moj grijeh,moj veliki grijeh…

Ležim u kadi,razmišljam što se dešava u zadnje vrijeme…jel se to igram vlastitim životom,svojim osjećajima,osjećajima drugih…u glavi stihovi Azre „A šta da radim…“…eh Đoni,nije ni tebi bilo lako…
Sljedeći prizor…ogledalo,ja i brijanje pazuha…radio još uvijek upaljen,a kad ono,zvuci kiše,grmljavine…i glas mog guštera..mislim si ja,idealna stvar sada,stisnem britvicu jače,poteče krv…nije bilo namjerno…to je samo mala kazna za moje ponašanje…mala kazna za jučerašnju šutnju…zabavila sam se,prokleto dobro zabavila…odveo me na Gornji grad,taj pogled nisam uhvatila zadnjih 5 god…htjela sam napokon riješiti stvari al k vragu,nikako da progovorim…zatim je rekao da je vrijeme da se zajedno pojavimo u Zvuku…mislim si ja „Koj vrag sad“…al već je krenuo…na putu me je popljuvao (ne totalno negativno),kako mu se ne sviđa moj stil sad…kad sam objasnila kako sam ja uvijek drugačija,i uvijek čudna (da,i taj kompliment dobih „prečudna“),zašutio je…Upoznao me s pol starije ekipe (ono lijevo mjesto u kutu Zvuka zamijenila je zabranjena prostorija…toliko o mojoj sadašnjoj poziciji u Zvuku,hehe…),pa sam buljila u onaj vražji pikado (više mi na živce ide),smijala se nekim frajerima duže kose od moje,ni imena im ne zapamtivši…onda smo napokon otišli,na Trgu sam upoznala još dragih „crnih“ bića i tako…odvojila se,bilo je i vrijeme…igru nastavih sa frendicama koje su me dočekale s čudnim izrazima lica…“C.koj k.ti radiš?!“
Znam,nisam to ja,nisam ona kukavica koja se boji izreć „Dosta je“…prokleto ti je stalo do ljudi,a iskreno,bojeći se da ih ne povrijediš,da budeš fin,sam ih zajeb.u mozak…
Deam thing…
Šaljem pozdrave starim i novim muškim licima,prijateljima...znaju što mi treba...

Evo sms-a,dajte mi podršku da napokon postupim kako treba…

p.s.hvala soul artistu,tko god je,zna zadiviti čovjeka...

petak, 06.04.2007.

Dovoljno pesimistično da sam u pravu il dovoljno optimistično da radim budalu od sebe...?!

Nemam inspiracije u zadnje vrijeme...rekoh,počet će praznici pa ću natipkat nešto,al eto,tako brzo prolaze a ja još smišljam priču koja bi bar nekog zanimala...nažalost neće je biti...nemam volje za većinu stvari...posjećujem gradove,lutam po šoping centrima (dok se iz slušalica ore nove stvari sa Knjige žalbe,i upravo opisuju stanje koje gledam oko sebe_"nasmiješena lica koja furaju kolica"_...stanite u sredinu jednom,šoping centra,mislim,i vrtite se 5 min. i promatrajte...ubrzo ćete izaći van,udahnuti zraka i pomisliti "šta meni ovo treba"...ok,možda ne svi vi...priznajem...),šećem bezglavo gradom,ne odlazim s ljudima na kavu (ovom prilikom se ispričavam),ne posjećujem dobri stari Zvuk(eto sutra sam nakon dugo vrem.malo u Time-u,za promjenu)...nisam ni na Doorse išla,nisam imala s kim,al i na neki način,drago mi je što sam pauzirala ovu god...pokušavam izbjeći neke ljude jer ponovno radim ono što mrzim,odugovlačim stvari...neke stvari se kod mene mijenjaju,al mijenjaju i moje ja...pokušavam se oduprijeti al ne ide...rekoh već da je ljubav sranje...sad znam i da su polovične veze za k...tj.dobre su za osobu poput mene,koja nikad nema vremena za ništa jer jednostavno uživa u svojoj samoći,ali izmuče prokletu unutrašnjost...ljubiti a ne voljeti...praktički samo čina radi...ne,nije to za mene...stvari se trebaju rješiti...ja sam sanjar,ja danas plačem na "brod u boci" (kao i pet puta do sada),ja vjerujem u pjesmu koja je sad u mojoj pozadini "I will always love you",ja sam osoba koja ima nade u obostranu dugotrajnu ljubav...
Ja sam ja,nitko nije sličan meni,kao ni tebi,prijatelju/prijateljice...

Sve ide prema tome da trebamo uživati...život pruža različite činjenice,i mi smo kao pokusni kunići pod njima...ali jednog dana nestat ćemo...kao i ona "osoba" (tj.spaljena osoba) u onoj urni koju je frajer u kožnjaku,lakiranim cipelama i skupocijenim naočalama (pogrebnik pisalo na autu) nosio prema mrtvačnici neki dan...ja sam samo iza njega teturala do škole,promatrala taj hod,pa tu lijevu ruku kojom je obgrlio urnu i tiho pjevušio...i pitala se..."Zar je to život?!"
Kada napustim ovaj svijet,želim da isto naprave i samnom,al ne da me "nosi" neka slična ličnost,već moji potomci...da otputuju do Velog Lošinja,do crvenog svjetionika i jednostavno da me "puste"...
da ostanem u dubinama...

utorak, 20.03.2007.

Ako izmjenimo svoje misli, i svijet se oko nas mijenja…

Razmišljam kako početi ovaj post,dugo nisam pisala,razmišljala…a ovo je 100.,mora biti jedan od boljih,samo je pitanje da li ću ga takvim učiniti?!
Ugl.čitam jedan blog (znat će on čiji je) i ne mogu vjerovati,slična priča,skoro pa jednaki datumi,sve me zbunilo…a onda drugi,usvojenost mojeg prijašnjeg stanja…
još kad sam danas,pod navalom drugih ljudina,otvorila stari mail i počela čitati neke stare sadržaje,nagonski sam se počela smijati,al onda,po vragu,sjetin se bloga o ljubavi i onog drugog,o depresiji,cijele zamršene priče i eto,izraz lica se promjenio.Opet sukob sa prošlošću…k vragu,pa zar me strah priznati da sam imala problema,možda nisu bili toliko veliki ali sam ih ja učinila takvima,u svojoj glavi…jedan period (prekratak da bi mogao u meni sastaviti ono najgore-tugu i bijes),neka stanja,želja za slobodom…tada se sve nakupilo i promijenilo me…od svih strahova ubio me onaj strah vlastitog ja,strah od moje ličnosti,snalaženja u sadašnjosti i budućnosti,strah od onih osjećaja zadržanih u sebi…
k vragu,bilo mi je tek 12,13 god.a ponašala sam se kao 16-godišnjakinja (kao sada…)…samo zato što me ta situacija navela takvom…u pronalasku one neke 1.ljubavi,ona je našla mene…sjećam se,bilo mu je 16,svi su me smatrali starijom (kao što sam navela) tako da mi nije bilo ni važno,a ni njemu…ma zapravo,nisam ja tada ništa osjećala,trebala sam samo nekoga tko će me napokon primjetiti…nije tu bilo nikakve ljepote,ona zraka kod mene nikad ne postoji,nemam čime zračiti…a kad ne zračite,kod drugog spola ste samo prolaznik (sad shvaćate moj odabir nadimka)…ugl.bilo je to meni posebno ljeto…stari je imao svoje društvo (što naravno mene tada nije zamaralo) tako da sam imala potpunu slobodu…i stvarno mi je bilo savršeno,u glavi mi se trenutno vrte detalji ljetnih noći i svega što me tada činilo sretnom...
U tih 10 dana moji problemi su ostali u Zagrebu,i vratila sam se natrag bez sjećanja na njih.
(što se dečka tiče,jednom sam ga vidjela u prolazu i nisam se javila…možda bih mu i zahvalila na nekim stvarima…možda,ako ga sretnem jednom,nasmijat ću se i prići,izustiti samo HVALA).Ali,to ljeto je promijenilo sve,moj odnos sa starom,moj život u cjelosti.Kako bi to povijest fino opisali-mračno doba…iz kojeg se nisam mogla izvući…i u jednom napadu sam pokušala i ono najgore (ovo znaju samo neke osobe,1.put izlazim u „javnost“ s ovakvom stvari) ali bila sam prekinuta.Od tada sam se snalazila,suze,udaranje u sve što mi se našlo na putu ali najviše sam ponosna na sebe što nisam posegnula za stvarima o kojima bi možda postala ovisna (ipak me ovaj strogi odgoj doveo do nečega...:).Priča prijatelj kako ima frendicu koja svakog dana u Zvuk ulazi doslovce u krvi,sa žiletom razrezanim nogama,rukama…znakovi…znakovi koji joj pomažu da svlada bijes…sada se zgražam,a nekad sam i na to pomišljala,koliko mi god i tada bolesno izgledalo…
Ugl.sada sam ovdje,živa,još uvijek bez zračenja (ali od tada je bilo i još ljubavi,kao i neke slično zamršene priče…hvala i Goranu,i Denyu i Hrvoju,lijepo je znati da sam nekome i značila…i ispričavam se što su me morali trpiti sa svim mojim promjenama raspoloženja),problemi su popustili (shvatila sam da zrelost čini svoje-idi dalje,i zaboravi na prošlost),jedino sam još malo u grču zbog ove proklete škole (ispričavam se što mučim sve moje prijatelje koji (su) provode (provodili) samnom pol dana,svaki put po x365),stanje sa starom se popravlja (ali i dalje se veselim onom budućem „samostalnom“ životu),moje oči su otvorenije i spremne vidjeti sve,šta god se dešavalo oko mene…stav je-preživjet ću…
Samo se nadam da će me držati…
Ima stvari koje će pomoći: 1.glazba ( i sami znate kako utječe) 2.ljubav (vjerujem da se uvijek skriva iza nekog ugla) 3.prijatelji (uvijek tu za mene,i uvijek tu za njih)…to je dovoljno za moj oporavak...

p.s.ima još jedan problem koji bi svi koji me znaju željeli da se riješi,al eto,trudim se…ali nikako da uhvatim to slob.vrijeme i da više uživam…
and…ovo nije bio depresivni post (uvijek se žalite…),baš naprotiv,ovo je bila zraka nade…nade o stvarnom mijenjaju mog pogleda na svijet…

[Umro je Krešimir Blažević iz Animatora,ta me vijest malo začudila,pa jbga tek mu je 49,kako nas već napušta…eto,u čast jednom odlasku iz ovog pakla i u čast mojih novih (nadam se pametnijih) 16…]

Animatori - Ostat cu mlad

Ostat cu mlad ovaj trenutak sad
Neka bude vjecnost
Zagrli me i svi drugovi su tu
Zaboravi na vrijeme.

Ne zanosim se bajkama
Ne sanjam o carstvima
I znam da prolazi sve
Al' u srcu nesto ostaje.

Ostat cu mlad ovaj trenutak sad
Neka bude vjecnost
Zagrli me i svi drugovi su tu
Zaboravi na vrijeme.

I imam vjeru u ljude
I imam vjeru u sebe
I kad si pokraj mene ti
Znam da mogu napraviti sve.

I ostat cu mlad, zauvijek mlad
Ostat cu mlad
I ostat cu mlad, zauvijek mlad

Ostat cu mlad ovaj trenutak sad
Neka bude vjecnost
Zagrli me i svi drugovi su tu
Zaboravi na vrijeme.

I imam vjeru u ljude
I imam vjeru u sebe
I kad si pokraj mene ti
Znam da mogu napraviti sve.

Ostat cu mlad ovaj trenutak sad
Neka bude vjecnost
Zagrli me i svi drugovi su tu
Zaboravi na vrijeme.>

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (52) | moj život ne ide na papir | # |

petak, 16.03.2007.

Ola-la...

Eto,ja sebi želim SRETAN ROĐEEENNNDAAANNNNN

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (21) | moj život ne ide na papir | # |

subota, 10.03.2007.

Nikad nismo sretni; možemo se samo sjećati da smo to bili...

ŽIVI PIJESAK

Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Daleko već povuklo se more
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
U živom pijesku postelje ne miruješ sanjajući
Demone i divote
Vjetrove i oseke
Da daleko povuklo se more
Dok su u tvojim poluotvorenim očima
Zaostala dva mala vala
Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Dva vala mala da me potope

Žak Prever

ovaj grad je lud,ludi su oni koji se skrivaju u njemu,ludi su njihovi stavovi,mišljenja i njihove prazne glave...luda sam i ja sada vidjevši ovu fotografiju...koliko kod komična,potaknula je u meni neke emocije...k vragu,ništa nas ne smije iznenaditi...a upravo radi ono suprotno...
viđam lica,ljude nepoznatog imena...a već se bojim da me neki oduševljavaju...da li je to strah me upoznati ih,i možda pronaći ono što mi je trenutno potrebno...samo zagrljaj...ili,novo umiranje?!
glazba...i ona stara...zaljubljenost je opako sranje...ali vrijedi sanjati o njoj...ja sam carica tih snova...ja gledam ona dva mala vala...i samo slijedim nadu...

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (27) | moj život ne ide na papir | # |

subota, 03.03.2007.

Karakteristika nezrelog čovjeka je da želi slavno poginuti za neku stvar,dok je karakteristika zrelog čovjeka da za tu stvar smjerno živi (J.D.Salinger-Lovac u žitu)

Danas sam vidjela frendove koji klošare iza moje škole (novo mjesto im je skoro pa savršeno),douvuku hrpu alternativaca iz Time-a (pa kolko je onom detetu godina ljudi moji) i igraju se (Dinči,daj si nabavi neku pivu koja valja,ne se trovati onim našim smećem od proizvoda)...ugl.obećala sam da ću dovuć lika tamo ali nisam...
On i ja...paradirali smo po kvartovima...teška monotonija...Sad došo sms:"Kad ćemo se više opustit?"
Koj mu to k.znači,pa razgovarali smo...On bi htio nešto više al ja ga smatram super frendom (niko nije Lux ko ti,u dobru i zlu,hvala šta me ponekad ovak počastiš svojom ličnošću...pusa...bit će onih kafa...),on prihvaća s onom tipičnom "Prilagodit ću se" i drži se na distanci,povlači u sebe...
oh,mrzim to,muški smiješak i njihovo "dobro" zajedno s njim...
I kuda u zadnje vrijeme svi navalili,di ste k vragu bili kad sam vas trebala (i di ste oni sada koje promatram,kada će doć vrijeme na vas...)...ne,nisam postala umišljenja...to nikad nisam...rađe bi da se svi maknu od mene jer preproblematično sam ja drele...drele u snovima,ne na zemlji...(i briga me što im na živce ide moje buljenje u pod...takva sam k vragu,nisam u stanju mjenjati se zbog dugih)...
a najgore od svega,tog večerašnjeg lutanja po okolnim kvartovima (dolutala sam čak do onog vražjeg okretišta 17-ice) što prolazim pokraj svakog onog jebenog mjesta...svakog haustora,tobogana i proklete kupice...pitam se gdje se sve nisam probala sakriti...ili sam se skivala čak i tada...nisam znala...nit trenutno znam...uf...ugl.moja reakcija na svako to mjesto je smijeh...na svakom koraku...
čude se,i pitaju šta mi je,a ja odgovaram "Ah ništa (uz taj priglupi smijeh),želim se spustiti niz sljeme,po mraku,bez prokletih kočnica"...njima je to smiješno...
"Jedinstven je,pomalo smješan osjećaj vratiti se na mjesto koje se ne mijenja da bismo otkrili koliko smo se sami promjenili"
Fakat se mijenjamo (u k.neki se stvarno prokleto mijenjaju a meni se neda više gledati to sranje od glume...zamrzit ću ko Holden cijeli svijet okolo,svo licemjerje i žalost...nek rula infaltivnost).Danas mi baš govore (ne znam dal bi se smijala ili plakala) "C.ti nisi za ovo oko sebe,ti si prezrela" i onda car na to izvali "Ne.C.tebe jednom treba dobro napušit!".
I eto,sad ja razmišljam o tome...i dolazim do zaključka da me ljudi oko mene,koji sudjeluju u mojim svakodnevnicama na taj način mogu samo ugledati "opuštenu",nasmijati se takvoj mojoj ličnosti,uslikati za "sutra"...ali,šta će to meni pomoći?!

Sljeme,staza prema Runolistu,16.3.,na svoj 16.rođendan,9 navečer,režem kočnice...i napokon sam slobodna...

(ako išta želim,pošto je Morri već mrtav i Coldplay nikako ne zakazuje koncert u Zagrebu...pokopajte ovog čovjeka i njegov klavir uz mene...otkrila sam ga kad ga nitko još nije javno poznavao...želim da takav i ostane...)

Parni Valjak
Ma hajde (gledaj stvari mojim ocima)

Sarene djevojcice leprsaju, proljece je pocelo
i ovoj smijesnoj kugli
nista novo nije donijelo
ja se smijem, a ti si opet ozbiljna
vjecno trazis odgovor na svoja pitanja

Ucini kao ja, za drugo nema vremena
ma gajde, gledaj stvari mojim ocima
nema vremena za svadjanja
pjesma kratko traje

Za ruzne stvari
nismo krivi ni ti ni ja
samo zato sto ti hoces
nece biti promjena
pogledaj kroz prozor, gomila je bezbrizna
otkud ti ideja da imas izbora

Ucini kao i ja, za drugo nema vremena
ma hajde, gledaj stvari mojim ocima
nema razloga za svadjanja
sve je jednostavno
hajde, gledaj stvari mojim ocima
nema vremena za svadjanja
pjesma kratko traje

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (25) | moj život ne ide na papir | # |

ponedjeljak, 26.02.2007.

"Oh kako ću prekrasan leš biti!" (by Jim Morrison)

Sahranjujem sva sjećanja
u bljesak krvi
Povijest se gubi
probodom crnog oka
iz kojeg curi spas
što se skriva u provaliji sna

Odlazak u nepoznatom smjeru
uz rastanak oluja
mračni prolaz ispod promuklog mosta
stvara žudnju za grijehom

Moj cilj bježi
moj dah se ne snalazi
i ostaje
odsjaj mladosti,
izbrisan u krikovima...

Slijepe putnice na Schlosbergu :

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (18) | moj život ne ide na papir | # |

petak, 23.02.2007.

Što je život nego izgovor za smrt,i smrt nego bijeg od života...

za početak...fotografija koja ide na natječaj (primam i negativna mišljenja...k vragu,nećemo svi biti uspješni)


A sad po starom...uz proklete rečenice...:)
Po običaju,umorna sam,vikend je ispred mene (sutra u dobrom starom shoppingu u Grazu...ako kojim slučajem u ned na naslovnici vidite -grupna tučnjava tinejdžerki u Austrijskom H&M-,znat ćete tko je)...dosta mi je srednje,kad ću je više završit ?!Uvalila sam se u govna (lipo rečeno)...mogla sam sad bit na praksi,slažući salvete na stol,u crnoj pripijenoj minici,onim bilim lipim papučama (znate,ono,šta spremačice kosriste :),lupat vilicama i zajebavat ljude oko sebe...uh,kako se krivim...:)...a sad MENE (nas) zajebavaju u ovoj,kak ti-najlipšoj srednjoj u Zagrebu (po dobrom starom IZGLED VARA!)...HOĆU PRAZNIKEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!
Ok,škola,DOSTA O ŠKOLI,shopping-u...a da malo o Dvornikici?! e pa ne može,na mom blogu nema priče o njoj,nisan ja ka naše novine,isfuraj ono na šta svi padaju,te gutaju (umjesto da posao dadu mladim novinarima koji se ne spavaju noćima kako bi zaradili za kruh,oni članke prepuštaju mladom,kak ti cool tinejdžeru)jer...ona je sad IN...ona ima slavu,super starce,uzor joj je Paris Hilton i ženska uživa...sad ja nastojim da se divim...ali ZAŠTO?!kad će splasnut,ko i svi ostali...neg se rađe fizike primi,otkrije neku novu teoriju pa nek se onda hvali...(eto,Bobi će biti zadovoljan ).
Ma nemam ja ništa protiv nje,nek jbg živi svoj život,ja ću svoj i gotovo (a oni koji su ljubomorni,njihov problem...to znači loš život,loše samopouzdanje i nedostatak vlastitog ja)...
rekoh nećemo...pa neću...(a šta je ovo prije bilo?!)...
eto,brojim dane do svoje 16 (i još uvijek Glasni ne posuđujem osobnu za Sokol,usput evo da ju pozdravim,PA DI SI ŽENO?!),brzo će to...sad sve mi ribice nastupamo ...
nema depre u ovom postu,ponovno...:)...ma život je lijep (do sljedećeg posta)...i kako bi bar nešto zanimljivo ostalo,evo jedne jučer nastale pjesme (toliko o mom mjenjanju raspoloženja) i slike sa "mačkara" (ono sam ja crnih očiju i u minici,jedino pozersko,ajme kak mrzim ovu rič,u cijeloj priči)...

I neka mi ne kažu
kada kraj mog tijeka pri kraju bude
da je sve gotovo i da tako biti mora
neka mi ne kažu da neće biti novih zora
Neka mi ne kažu to
što vjerovati se može i vjerovati se mora.
I neka ne usporede život
sa rijekom koja ušću teče
neka ne pjevaju pjesme tužne
i neka ne diraju uspomene

Oh,neka mi ne kradu
radosti zadnjih dana.

I neka ne ruše moj san...

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (12) | moj život ne ide na papir | # |

petak, 16.02.2007.

"Današnji klinci žele samo glamur i slavu.Hamburgere i zlatne ploče.Preuzmu vanjska obilježja poput kožnate odjeće i duge kose i zaborave na unutrašnje kreativne porive.Pronađite vlastitu jednostavnost!"

Naslov je inspiriran (inače,iz "Riders on the storm" je) ovim blogom...jer meni se više neda o takvim slučajevima,današnje mladeži,današnje "alternative" i svega ostalog...rekoh,ja sam se promjenila,jedna sam ovdje,ne kopija...pa zatvaram temu,te stvari komentirajte na navedenom blogu...

Umorna sam...od zamjena u školi ( i troduplih sata fizike,latinskog i ostalog...),glavobolja,trčanja sa svih strana,doktora,pretraga i prehrane,maminog vražjeg posla i opterećenja oko "nove šefice",stalnih svađa jer smo nervozne za k. (a kad dvije osobe jedine žive u jednom malom stanu,i svaka sa svojim teškim karakterom...aaa),lektire,tipkanja sms-ova (da,i to je moguće)...
Prošli vikend sam izašla,ovaj možda odem samo do leda jer toliko posla imam...da me trenutno AC/DC nekako ne "puni enerijom" već bi bilaa mrtva u krevetu (ok,ne doslovce)...
Meho () je i dalje uporan,on bi opet pred školu,pa pratio doma...rekoh ja,kad se upoznamo neću ga se moć rješit...pa eto...očito sam vidovita...a proklete mi ribe...i ja koja se petljam sa istim znakom...IZBJEGAVAJTE TO...

Kolko sam danas luda,kuhala sam hrenovku u džezvi (boga pitaj kak se do čudo piše:)) za kavu...smijala sam se cijeli dan...pipkala dečke tragajući za pločicama i pivskim trbušićima (danas smo svi bili jako perverzni...ne znam jel je zbog sistematskog ili :) )...pjevala Light my fire prek cijelog hodnika...slušala "Happy day" pod satom latinskog...pa poslije Parni valjak na kojeg su mi suze naravno krenule...
i sad sam tu...za kompjutorom...mrtva doslovce...u pozadini je trenutno R.E.M - Everybody hurts (ovom prilikom želim zahvaliti profesoru Pašku što nam je jučer pustio R.E.M. i Coldplay,čak po svom odabiru...a ja se raspjevala naravno :))...čitam komentare neke "osobe koja me doživljava" dolje...prvo ispiše cilu filozofiju života moga,pa popljuje mog "dečka" (a da mi je znat koji je)...e pa drago dite,da,tebi se obraćam,tebi,ajd ti gledaj svoja posla...moj život se nikog ne tiče,nit ga ne poznaje...pa molim te,ako nešto tribaš...obrati mi se u FACU...pozdravljam...

a i vas,dragi i predragi,uz nešto na što suze prolijem,uz nešto što je Morrisona otpratilo -dolje-:

Ne vidim ti lice u mislima.
Ne vidim ti lice u mislima.
Ne plači,dušo,ne plači,
I ne gledaj me tim tvojim očima.

Čini se da ne mogu pronaći pravu laž.
Konj ludila ispunjava nebo,
Neće mi trebati tvoja slika...
Sve dok ne kažemo zbogom.

i nas dvi koje smo "svit za se" u našoj svakodnevnici :):

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (21) | moj život ne ide na papir | # |

srijeda, 14.02.2007.

Danas,dan kao i svaki drugi...

Naše tajnovite šutnje
ranjene riječi
i jauci u tijelima.
Mladost,ljubav
postoji li to?!
Ili su to samo
promukla zrcala,
čar nepostojećeg,
nesporazum misli?!
A mi,osuđenici,
dok svijetlost miruje
i jutro suzno budi se
Prekriva nas
i letimo u nepovrat,
bez odgovora...

Valentinovo,ko je samo to smislio...dan darivanja...ma molim vas...Ti mali znakovi pažnje su uvijek potrebni,ne samo 14.2.,ljubav cvijeta svaki dan a ne prikazuje se samo današnjim.
A najbolje je kad samci danas počnu tugovat "Valentinovo je a ja nemam nikoga".Ajme,ljudi,ne dozvoljavajte si to!Valentinovo je samo američko sranje,jedan običan dvoznamenkasti datum...ugl.jedno ništa...

| kreni oštro,uzmi stvar u ruke (13) | moj život ne ide na papir | # |

<< Arhiva >>